Pozdrav.
Zanima me kako je ispravnije dobiti uticaje u ploči,modeliranjem u 3D ili 2D modelu?
Unaprijed zahvalan..
Uticaji u ploči
-
thenightrider
- Postovi: 161
- Pridružio se: Pet Avg 25, 2006 4:39 pm
- Lokacija: HRVATSKA
Da,slažem se,ali nikako ne mogu dobiti iste uticaje.
Kako u 3D modelu imam zidna platna,njih sam u 2D modelu pokušao zamijeniti sa linijskim osloncima.
Razlika u uticajima je do 25% .
Vjerovatno zbog krutosti zidnih platana,dio uticaja ode na iste.
Takođe,vertikalna pomjeranja kod 2D i 3D modela,na mjestu oslonaca(stubova->aksijalna deformacija) se razlikuju iako je tlo modelirano sa ’’beskonačnom’’ krutošću.
Kako u 3D modelu imam zidna platna,njih sam u 2D modelu pokušao zamijeniti sa linijskim osloncima.
Razlika u uticajima je do 25% .
Vjerovatno zbog krutosti zidnih platana,dio uticaja ode na iste.
Takođe,vertikalna pomjeranja kod 2D i 3D modela,na mjestu oslonaca(stubova->aksijalna deformacija) se razlikuju iako je tlo modelirano sa ’’beskonačnom’’ krutošću.
Tesko je dati jednoznacan odgovor...
U nekim slucajevima razlika ne postoji, a opet kao sto ste i sami konstatovali u vasem je znacajna.
Mislim na slucaj modeliranja tla kao aspolutno krutog.
Osnovna stvar koja dominantno utice je deformabilnost oslonaca, a kako ona nije ista sa apsolutno krutim osloncima otuda razlike izmedju navedenih modela (2D i 3D).
Npr. razlike su narocitio izrazene ako su oslonci u vidu zidova/jezgra skoncentisani u sredini tavanice a na preostalom dijelu oslonci su stubovi. U ovakvim slucajevima, velike koncentracije krutosti na odredjenom dijelu tavanice, preporuka je da se ipak radi kao poseban proracun u 2D, ili da se primjene faze gradjenja na 3D modelu. Sa druge strane ukoliko su npr. svi oslonci stubovi razlike su minimalne ili ne postoje (ukoliko su obodni stubovi manje aksijalne krutosti).
Uzroka ima vise: od razlicite deformabilnosti (koja je vec pomenuta) do toga da nacin izvodjenja ne prati nacin apliciranja opterecenja u modelu (ukoliko se ne koriste faze gradnje). Prvi je vec objasnjen a drugi bi se mogao objasniti na sledeci nacin: dio deformacija oslonaca(stubova/zidova), usled sopstvene tezine, se vec "odigrao" u toku izvodjenja (prije izvodjenja ostalih tavanica) tako da sledeci nivo se podize/izvodi na vec dijelom deformisanim elementima i tako sukscesivno... U konacnom imamo da su deformacije oslonackih elemenata vece u nasem 3D modelu (bez primjene pomenutih faza) nego sto je stvarno stanje prilikom izvodjenja. Ovo moze biti narocito izrazeno u najvisim tavanicama.
Na kraju, ako se koriste faze gradjenja u 3D modelu i ukoliko se za oslonacke elemente koriste idealizovane aksijalne krutosti/povrsine sigurno je da se dobijaju najrealniji rezultati. Ovo ima smisla samo u posebnim slucajevima, kada procijenete da je neophodno, a kako ovo moze biti zametno ostaje alternativa da se modeliranje uradi u 2D modelu...kao sto se nekada radilo.
U nekim slucajevima razlika ne postoji, a opet kao sto ste i sami konstatovali u vasem je znacajna.
Mislim na slucaj modeliranja tla kao aspolutno krutog.
Osnovna stvar koja dominantno utice je deformabilnost oslonaca, a kako ona nije ista sa apsolutno krutim osloncima otuda razlike izmedju navedenih modela (2D i 3D).
Npr. razlike su narocitio izrazene ako su oslonci u vidu zidova/jezgra skoncentisani u sredini tavanice a na preostalom dijelu oslonci su stubovi. U ovakvim slucajevima, velike koncentracije krutosti na odredjenom dijelu tavanice, preporuka je da se ipak radi kao poseban proracun u 2D, ili da se primjene faze gradjenja na 3D modelu. Sa druge strane ukoliko su npr. svi oslonci stubovi razlike su minimalne ili ne postoje (ukoliko su obodni stubovi manje aksijalne krutosti).
Uzroka ima vise: od razlicite deformabilnosti (koja je vec pomenuta) do toga da nacin izvodjenja ne prati nacin apliciranja opterecenja u modelu (ukoliko se ne koriste faze gradnje). Prvi je vec objasnjen a drugi bi se mogao objasniti na sledeci nacin: dio deformacija oslonaca(stubova/zidova), usled sopstvene tezine, se vec "odigrao" u toku izvodjenja (prije izvodjenja ostalih tavanica) tako da sledeci nivo se podize/izvodi na vec dijelom deformisanim elementima i tako sukscesivno... U konacnom imamo da su deformacije oslonackih elemenata vece u nasem 3D modelu (bez primjene pomenutih faza) nego sto je stvarno stanje prilikom izvodjenja. Ovo moze biti narocito izrazeno u najvisim tavanicama.
Na kraju, ako se koriste faze gradjenja u 3D modelu i ukoliko se za oslonacke elemente koriste idealizovane aksijalne krutosti/povrsine sigurno je da se dobijaju najrealniji rezultati. Ovo ima smisla samo u posebnim slucajevima, kada procijenete da je neophodno, a kako ovo moze biti zametno ostaje alternativa da se modeliranje uradi u 2D modelu...kao sto se nekada radilo.